brojler

< ožujak, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
izmisljotine, uglavnom. i poneki san...


free counters


lud

izmišljeni
10.03.2010., srijeda
drugi, prvi i treći zakon

Pa se stari Isaac napije iz bukare vina crvenoga,
rukavom obriše brk i usta. Desnim dlanom poklopi desno uho
i zaojka kao što se od starina pjeva ojkalica u njegovom kraju:
"Mala moja, dajem ti na znanje, sila masi daje ubrzanjeeeeeeee....."
Svi su na kominu ostali zatečeni, svašta su već čuli od njega, ali ovo još nisu.
"Šta je ovo Isaače- zemljače?" upitaše ga
-"E, od danas će ovo bit moj zakon! I to drugi!"
Mali Jozo, tek je ušao u pubertet i mislio je kako je dobro biti drzak prema starijima.
-"A koji je prvi stari Ičane"-upita i isceri se kao hijena.
Isaac je mrzio taj smijeh jer ga je podsjećao na Jozinog ćaću Antišu koji ga je prevario u nasljedstvu i uzeo mu guvno. A jabuka ne pada daleko od stabla! I mrzio je kad ga zovu Ičane. Zato se okrene i iz okreta Jozi prilijepi šamarčinu od kojeg je Jozina dotad nepokretna glava odletjela prema zidu.
-"To ti je prvi zakon! Inercija!"
A onda mu je kroz glavu sinula misao, kad se sjetio jabuke i stabla."Jozo"-okrene se prema njemu i sasvim mirno mu kaže-"ovaj šamar je reakcija na tvoju bezobraznu akciju! I to ti je treći zakon. Da znaš!" otpuhne Isaac ljutito brkove i opet posegne za bukarom
-Aaaaa, taako...Nisan ja zna- promrlja Jozo držeći se za obraz, zadivljen novom spoznajom...
- 09:50 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
02.03.2010., utorak
fabrika X


Majka me na posao budi, već me treći put zove. Evo je pet i kvarat. Radnički bus za fabriku dolazi oko šest manje dvadeset na stanicu. Litnje je doba, vani već zora sviće. I čuje se cvrkut i pivci se ponegdi čuju. Pivci su me najviše iznenadili u ovih dvadesetak dana koliko radin u fabrici i ustajen se rano. Dotad nisam zna da u našem kvartu ima pivaca. a vjerojatno i kokošiju. Rano jutarnje ustajanje je samo po sebi problem, a pogotovo u ovo litnje doba kad niko ni gre leć prije jedne ure. A moran se ustat u pet!
U fabrici radin, kako san već reka, dvadesetak dana. Odma posli škole, di san dobija zvanje elektrotehničara, stari me namistija na misto električara-pripravnika. Nije se obazira puno na moje prosvjede: „Sad imaš zanat, izvoli radit kad ne želiš ić na fakultet. Da si tija učit, moga si i ovo lito guštat! Ala, na posal!“ Faks nisan upisa jer me debeli Mirko bacija iz matemetike na popravni, pa na ponovni popravni. Zapravo, ima još mista u rujanskom roku na elektrotehnici i strojarstvu, ali sa svojon matematikom ne mogu ni sanjat o tom. dogodine ću se upisat na turizam!
Mati mi je već stoplila čaj i stavila dva Očajna kolutića na pjat na stol. Nisan ji ni pogleda, samo san posrka čaj. Navuka majicu i šlape i izaša van. Nisan se ni umija, ni zube opra. U žep san napipa žvake i ubacija jednu u justa da ubije oni grubi vonj. Sinja san da svako jutro kad izađen iz dvora i zatvorin kapiju zakukuriče pivac negdi s live bande. Tamo je Tamarina kuća, bija san kod nje mali milijun puti, a nikad nisan vidija nidir ni pivca ni koke. Morat ću je pitat ko to ima pivca koji me prati svako jutro. Evo ga, još nisan ni zatvorija kapiju, već se čuje. Mora bi malo požurit da mi bus ne utekne. Ako mi pobigne, moran se onda švercat na triestsedmi jerbo san sinoć i zadnji dinar ostavija u Kuli na pivo. Na stanici je vać barba Andrija, ka šta je i normalno da on dođe prvi. On će za dvi-tri godine u penziju, čovik je u godinan.Ako se dosad nije naspava i neće.U fabriku radi cili svoj život. Dobar je on čovo, samo je dosadan ka proliv. „Vi mladi ovo, vi mladi ono...Kad san ja bija mlad, mi smo poštovali starije, bla, bla, bla...Oni moj Marin, linčina, eno ga još leži, a pruga samo šta nije došla. Ko ga jebe, pet puti san ga zva!“
Marin je inače, najbolji moj prika, pripravnik ka i ja.Od prvoga srednje, on uvik kasni, uvik zaspe.Mislin dau školi nije nikad bija na prvome satu. Autobus se taman zaustavija na stanici kad san doša. Mi smo na poćetku linije, pa uvik ima slobodni mista.
Uvik ubijen par pet minuti oko u autobusu do oni zadnji stanica kad se autobus napuni, pa me fabrički prvoborci napadnu da se dignen starijima.Vrime je demokratskih promjena, i cilin puten samo o tome pričaju. I oni ća in je Jugoslavija ka kuća, a republike ka sobe. I ko je vidija sad dilit sobe po kući, svaku za se. Drugima je pak, dosta srpske čizme šta gazi hrvatski narod već sedandeset godin.i ovi orjunaši ća in je mrska rvatska rič. Prvi kažu kako je Partija donila napredak u ovi naš kraj, kad se izgradila fabrika, zaposlila su se i priranila pusta gladna usta. Ovi drugi držu da su srbi namjerno napravili fabriku na najlipšen dilu di smo mogli od turizma ima miljune dolari. Počinjali bi ujutro u autobusu, nastavljali na poslu,pri, za i poslin marende. Pa sve dok sirena nebi označila da je vrime za poć doma. Ja san lično,mora sad priznat, prije neku večer, osjetija težinu srpske čizme na svojoj glavi. Doduše, nije baš bila čizma, nego ženska čizmica i to ne jedna nego dvi. I nisu mi baš bile na glavi nego na ramenima. Maja, iz Niš. Izviđačica! Nije htila skinit čizmice. I tek sad vidin da je to napravila radi niskih nacionalističkih pobuda.
Pri samoj pomisli na to nasmija san se. A barba Andrija i Jozo koji je sta na nogama kraj njega nisu se ikako mogli jesu li komunisti iz hrvatske tribali otić ili ostat na sjednici. Srićon, bus je ulazija isprid kapije fabrike i morali su poć. Na porti san tuka kartelu, pa san neopazice da stražar ne vidi udrija i Marinovu kartelu. On će se već provuć kroz rupu u žici iza trafostanice, kad se probudi.
Na ulazu u pogon, naslonjen na vrata, u trlišu već je sta naslonjen barba Mate. U jednoj ruci je drža čikaru sa kavon a u drugoj cigaret. Kad san prolazija kraj njega, pozdravin ga sa dobro jutro. I nasmijen mu se. Pogleda me, ka da me prvi put vidi. Onda se pomakne da mogu proć i sa cigaretom medju zubin mi reče: „Mali, čovik se može smijat i samome sebi koji put, a ne samo drugima“.

- 10:23 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
22.02.2010., ponedjeljak
Život na minus dva

Život sa dioptrijom ima svoje mane. Ali i prednosti!
Subota, zimsko doba u našem mistu je kao i obično prilika da se svi sjatimo u ona dva kafića koji su trenutno IN.Ostalih dvadeset zjapi prazno, sa dva-tri gosta, obično konobarevi prijatelji koji čekaju da zatvori pa da se svi skupa pribacimo u jedan od ona dva kafića.Tako smo i mi sidili i čekali da Ive zatvori „Rivu“, te da se pribacimo u“ Sentiš“ di večeras imsju svirku u živo. Sviraju neki „Tribute to Azra“. Danas su popularni ti tribute bendovi,svako malo neki tribute to ovi, tribute to oni. Sidili mi, ispijali pivu . Jednu turu mi, jednu kuća. Jednu mi, jednu kuća. I moram priznat, šta je više tih tura se vrtilo po šanku, to smo bivali pametniji, zabavniji, šarmantniji. Ma čudo jedno kako smo se popravili u malo vrimena. Jedino, razbija san očale to jutro pa mi je malo slika bila mutnija. Dioptrija mi -2.A sa svakom turom i kraća i mutnija. Ali, nema veze, ionako smo svi naši.
Došlo je i vrime za krenit u „Sentiša“ na Tribute, jebalo ih tribute.Ive pita za platit, Miro vadi novce i plača svoje, Pere isto a ja mu kažen da zapiše.On onako plašljivo pogleda gazdu, a gazda klimne glavom. Platit ću! Dug je pošten.
Jedanaesta ura, mi na vratima „Sentiša“ odmah smo upali u dim koji bi moga nožem rezati. Moga bi, samo da nije onakva gužvara, mora bi nekog skratit za glavu.
Srića da smo bili već naliveni, umra bi da san trizan upa u ovo!
Pere već sa vrata viče konobaru: „Čet`ri piva“. Iden ja probat doć do weceja. Malo je mi bilo mutno. Šta od dima i gužve, a nešto je i dioptrija od -2 pridonila. Nekako sam se progura do zahoda i uspija se olakšat. Točno sam centrira u školjku iako su heroji prije mene bili vrlo drhtavih ruku. Naravno, nema ni sapuna ni papira za obrisat ruke. A jebiga, obrisa san ih u prolazu o ramena i ledja cura kraj kojih sam se probija nazad do šanka.
„Oprostite, pardon, skužajte...“ stavim ruku crnki na rame „samo ću proć, molin te“. Ona se okrene. Pa to je Jelena, moja bivša. Nisan je vidija pa brat bratu ima deset , dobro ne deset, ima jedno pet godina. Čuja san da je negdi vani otišla. Mislin u Englesku. Ili Njemačku? Jbga, ko će sad se sitit. Usta mi se razvuku u najšarmantniji osmjeh broj 24 na koji su žene uvjek padale.
Uglavnom.
Tj, ponekad.
„Pa di si , nisan te vidija sto godina? kad si došla? Koliko stojiš“ obasuja san je pitanjima“Malo si mi se prominila, prolipšala si se“. A taj kompliment, zapravo i nije bija onako rečen. Stvarno mi se učinilo da je nekako viša, nem`oš vidit priko zimske robe, ali čini mi se da je i ćiće povećala. I lice joj je nekako blaže. Ili mi se čini? Nasmješila se , dobar je to znak. Znači, zaboravila je kad san je ostavija na autobusnoj dok oden po auto u 3 ure posli ponoći. „ Evo me, a di si ti?“ I glas joj je posta mekši. Onaj oštri , kreštavi sopran je modulira u ugodni alt. „Biće puno pušiš, a“ reka san joj prvo šta mi je palo na pamet. Budalo, promislija san odma, izvlači se! „Ajmo, malo vani, kažen joj. ovdi je taka buka da sam sebe ne čujem.“-„Ajmo, kaže- i mene je ovdje istiskalo“ Uzela je svoje pivo i pošla za mnom prema izlazu. Kad smo prolazili kraj šanka, pružim ruku prema Peri. Pratija je situaciju i dodava mi je pivo. tako da mi se našlo isprid nosa. „Daj mi još jedno“ i doda mi je svoje. Jelena i ja smo izašli isprid vrata kafića. Osjetili smo olakšanje udahnuvši čisti zrak. Doda san joj pivo, i kucnija joj bocu svojom. Stvarno mi se čini da se prolipšala. „Aj živila“ kažen „Živio“ odvrati ona i nagne iz boce. Iznenadila me kako dobar cug ima. Sad, kad smo izašli vani, tija bi je pitat iljadu pitanja: di je, šta radi, kako se tako prolipšala...Ka da je i narasla, skoro je ka i ja , a nema velike take.
Odjednom, nasloni se na mene i strese se. „Ajme oprosti, malo me je zamantalo“ kaže i počne se vraćat nazad. Brzo san je obgrlija i ponovo privuka sebi.“Ne boj se, nasloni se slobodno“ Stvarno se prominila, Jelena prije nije bila tako slobodna. Biće se opila. A i ja san, pa šta. Prstima joj podignem bradu i potpuno automatski, poljubim je. Spremno je prihvatila poljubac.
„Ajmo se maknit ovdi isprid vrata“ prošapćem “ajmo u park“ –„Hajdemo“ , složi se i ona.
Odvedem Jelenu na klupu u sjevernom dijelu parka, tamo di nema baš svita u ovu uru. Ma svjedno, ionako nikad s njom nisam otišao dalje od stiskanja spužvice ispod majice. Otkopčat botun od rebatinki, to je nedosanjani san. Sidnem, a ona me prekorači i sidne na mene tako da su nan se nosevi dodirivali. Poljubili smo se bez i jedne riči. Uzeja san joj pivo iz ruka i spustija ga na tle. I svoje isto. Ona je već uvukla ruke ispod moje majice. Na trenutak su me prošli trnci od ledeni ruku. Nisan gubija vrime, nije ni ona. U malo vrimena bili smo raščerupani, moje ruke na njenim sisama, njena ruka duboko je u moje gaće ušla.Ma sigurno je ugradila silikone, prije su joj bile tu dvi spužvice misto sisa. Uzbudija san se, ka nikad tako.
Digla se sa mene i nagnila se prema meni. „Podigni dupe“ naredila mi je. Kad san je posluša, jednim mi je pokretom povukla rebe do kolina. Bilo je ledeno, za poludit ledeno. Međutim, bija san uzbuđen u svoj svojoj uzbuđenosti. Ali Jelena se uspravila i okrenila mi ledja. I odjednom, povukla svoje rebatinke na čizmice. Ispred moga lica se zabilia njena guzičica u mercedes gaćicama. Krenija san rukama prema njoj kad me uhvatila za ruke i rekla „Čekaj“. Ruke su mi ostale u tom položaju, a Jelena se spustila meni u krilo.
Razmaknila je gaćice i lagano, lagano uz uzdah sjela na moj ponos.Kako san vrlo ponosan, tako je imala i sidit na čemu. A bija sam ponosan ka nikad !
Polako se dizala i spuštala, dizala i spuštala. Tiho, tiho je ječala.To je položaj u kome muškarac obično ima potpunu kontrolu. Obično i ja imam. Tresa sam bokovin, rukama se naslonija na klupu i ispravija se da ima bolji položaj. U trenutku sam osjetio kako se podiže val iz dubine. Pokušavam mislit na pituravanje ponistre, na pranje auta, na onu grdobinu Anu nebi li zaustavija tsunami. počeja san mislit i na šefa, i na onog debila šta vozi pauka. Ali ne ide. Ustvari, ide, ne mogu ga štopat!
“ Ajme, biži ne mogu , svršit ću“ panično jo prošapčem. Jelena samo ubrza pokrete. „Ne brini se svrši“ Kako je ona ubrzavala pokreta, iz mene je provalilo ka na poljudskom sjeveru kad Hajduk da gol, ka iz hidranta u američkim burleskama kad se lik zabije autom i odvali ga. Poletilo je ka vatromet i rasprskavalo se iznad mene, oko mene, u meni.
Jelena je još klizila gori- doli ali polako je i ona usporavala. Odjednom je stala i naslonila se na mene. Samoje duboko disala. Sidija san šokiran, bez riči.
Studen na koju smo zaboravili polako me poćela trest. Jelena se ustala podigla rebatinke i zakopčala se. Pogledala me onako zgrčenog na klupi : „Obuci se, zima je. Idem u birc, dečko će mi se zabrinuti“ onda se sagnila i uzela pivo sa poda. Okrenila se prema meni i poljubila me. U usta. I otišla.
Polako san, iako san se tresa od leda, oblačija rebe.Sigurno je temperature ispod nule. Srića da ne puše bura, našli bi me smrznutog ujutro u parku. Pogledan na sat, 11 i kvarat! pa mi smo u Sentiša došli prije kvarat od ure!?
Potega san pivo naiskap i vratija se u „Sentiš“. Tribute to Azra su svirali: Ti i ja, lutamo kroz grad, potmulo je stenjao moj grad... Kako prigodno, promislim, tresući se od zime. Uletija san u kafić i još se tresući probija se do šanka. Ispred ekipe je bilo već desetak piva. Uzeja san jedno i cili tresući se od leda odma i pita:“ Jeste li vidili kako se Jelena prominila, a?“ Pere me pogleda, a Miro prasnija u smij. „Koja Jelena? Je da malo liče nji dvi, ovo je ona mala iz Trogira šta ide sa Munjom. Mare se zove, Marina ili Marta čini mi se.“ Sad se i Pero počeja smijat jer je skužija da san skroz falija ko je ko. „Nije, znan je, zove se Franka.E, biće si joj ti uletija, ka ono stara ....znamo se...oćemo se povatat ...Hahaha“
„ Ma ne, kažen ja ,jedva da smo dvi- tri riči progovorili!“

- 09:34 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
21.02.2010., nedjelja
prvi izlet

prosinac 91.
na na jednom brdu u Zagori,dalmatinskoj, za koje nikad nisam ni čuja prije toga. došli smo u selo iza deset sati navečer.mrak je bija takvi da kad ispružiš ruku proguta je i prije lakta. pošli smo preuzeti položaj jer je bilo vrijeme za smjenu, a ovi prije nas su već tri dana na čuki. nema nas tko odvesti! samo vi hajdete ovim putom, kad priđete brdo i spustite se u podnožje s druge strane viditi ćete pojatu sa desne bande. ne možete falit! ali pazite da ne odete četnicima u ruke. nasmijali su se ka da je to najbolji vic šta su ga ikad čuli.
a krenuli mi,imali smo raspon godina od 18 da 24.krenuli putem, makadamskim naravno. ustvari malo šira kozja staza kojom su vjerojatno nekad išli samo šverceri duhana. držali smo se jedan za drugog da se ne izgubimo.prvi je povremeno kratko posvjetlio put baterijskom lampom.

idemo, idemo...
prešli smo na drugu stranu, spustili se u podnožje, ali pojate ne vidimo. ajmo još malo,ali pazi da ne završimo u srpskom selu.ko zna di smo, ajmo se vratit nazad.čekaj stani.. ej, već četrdeset minuta hodamo...prominit ćemo se ujutro, isto im je

ok, vraćamo se nazad1i dobro gledajte da nismo prošli već tu pojatu.
nakon desetak, petnaest minuta povratka opazili smo trag svjetla sa lijeve strane, na kojoj je tribala bit ta pojata. slučajni tračak svjetla jer je netko pomaknuo zavjesu na prozoru. frane i brzi su išli pogledat šta je i ko je to. ok, to je naša pojata, i unutra su bili naši momci. i miner matko je bija sa njima. s nestrpljenjem su nas očekivali, obradovali su nam se ka mala dica. da di smo do sad?rekli smo da smo produžili naprid i da smo se vraćali.

matko nam je tad reka:
-prošli ste i vratili se kroz dva minska polja, sritni ste ko guzice.

ujutro nas je proveja i pokaza nam oba polja kroz koja smo prošli jer smo mislili da nas zajebaje.
nas osam smo to jutro ostarili.
Naglo!
- 10:11 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
20.02.2010., subota
Sarkastična priča


Na jednom portalu za upoznavanje sam već više od dvije godine. Upoznao sam puno ljudi, žena on line,pod nekim drugim imenima....

Par puta sam se našao na piću sa nekim. Jedna posebna koja čita ovo zna to. Iako smo osjetili strast, onu povezanost, kad jedno započne rečenicu, a ono drugo je nastavi. medju nama nije bilo ništa. Ona dva, ili tri puta kad smo se našli u hotelu na auto putu, moram priznati da sex je bio fenomenalan.Ona zna što muškarcu treba.Objasnio sam joj, neki dan kad smo sreli dok sam bio poslovno u njenom gradu.

Ne mogu ostaviti ženu i obitelj jer sam im potreban, a i ona je nesretno udana, onaj njen mlakonja po cijeli dan je na poslu, kad dodje doma stalno je na kompjuteru, ne pričaju puno. Djecu ne viđa. Misli da može sve kupiti novcem. A nju zanemaruje,

Moja žena i ja imamo savršen odnos.Bar sam mislio tako. Mnogo radim, i često me nema kod kuće i nažalost moram često posao nastavljati kad dodjem kući. Laptop mi je uvijek otvoren. nažalost, nemam puno vremena za posvetiti se djeci, ona je ta koja brine o njihovim potrebama. Dam novac za sve njihove potrebe. Kao i njoj za potrebe kućanstva.

Zato,kad sam prije neki dan došavši kući kasno sa službenog puta našao ju kako spava ispred upaljenog kompjutera.Jadnica, čekala me pa zaspala, Prije nego što sam je probudio, pritisnio sam ikonu Start za shut down. Imao sam što i vidjeti!
Šokirao sam se!

Ona je logirana na portal za upoznavanje!!! Vodi prepisku s nekim izmisljenim likom i evidentno je da su se jebavali!!! Kurvetino!!!! Droljo!!! Suzdržao sam se da je ne ubijem na licu mjesta!!! Kako mi je to mogla napraviti??? Još joj ovaj piše kako mu je to najbolji sex u životu, i da je ona cijelu noć svršavala???? Drolja jedna, zašto sa mnom nikad ne svršava, ako joj je do toga????

Ne znam šta ću? Pomagajte, savjetujte me!!!!
- 09:59 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
19.02.2010., petak
stari latini



porječkali se Ona moja i ja. povuci,potegni, niko ne popušta. ali moji argumenti su nekako tanani pored njene baražne vatre. u pravi čas, dosjetih se spasonosnog rješenja i izvukoh takoreći skriveni adut.



nešto, ne previše vremena poslije, nježno predući poput mačića pored mene prošaptala je da je oduvijek bila slaba na moje latinske poslovice.



penis bonus, pax in domus!

- 13:56 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
17.02.2010., srijeda
erektilna disfunkcija


Napokon sam, razmišljam naglas, postao pravi muškarac.- Zar ne, draga? Imam svoj daljinski, svoju masažnu fotelju, svoje pivo u hladnjaku. Domaće marke jer ipak sam ja domoljub koji glasa za Hrvatsku. Ljube, donesi mi još jedno pivo, plizzz.

Jelena je u kuhinji pripremala večeru jer nam u goste stižu njena sestra i novi momak. Svastika! Sister in love :) Još je na našem vjenčanju, kad je iz crkve izbacio don Luka jer je došla golih ramena u prekratkoj suknjici otkrivajući previše izazovnog preplanulog tijela, izazivala u svakoj prigodi. Svi su moji frendovi plazili jezik za njom. Priznajem, zgodna je, ali njena sestra je zgodnija i privlačnija. Zato sam je i isprosio na koljenima :)

Jelena je prava slika i prilka moderne žene. Zajednička turistička agencija je pod njenim rukovodstvom. Ja sam formalno direktor, no zapravo sam tajnik, vozač, čistač, kurir, baby sitter, električar i vodoinstalater, predstavnik na sajmovima i turistički vodič. Da mi je u državnu firmu naći posao...Kum Jozo mi je obećao posao u Autocestama.

Sad je muči kako spremiti to neko fancy sranje u lisnatom tijestu.

_ Jebate Jelena, ispeci teletinu sa krumpirima u šporetu. Ako je normalan, bit će mu drago, govorim joj najnormalnije kao pravi patter famillias. -I donesi mi to pivo više!

-Neću mu ispeć´ samo meso i krumpire, mogu se malo potrudit kad mi dolazi sestra sa novim dečkom. To ti je potencijalni pašanac, kako to govori tvoja stara, hahaha

-Ma, jebe me se za popišanca, donesi mi to pivo!

- Kvragu, nisi invalid, uzmi ga sam, Jele je ispalila – Ne mogu, Jele! Ne mogu!

-Zašto ne, da ti nije neka slabost, hihi..

-Ne mogu, jer mi se ne diže…
- 13:53 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
16.02.2010., utorak
lumbalna bol

Patim i bolujem od bolnih ledja. Skolioza, kaže dr. Željko, ako ne želiš na operaciju, plivanje, i svakodnevno vježbe. Ne želim na operaciju, naravno, pa sam se posvetio vježbanju. Cijelo ljeto, sve do kraja listopada sam ulazio u more i plivao. Ledjno, tako je najbolje. I svako jutro vježbe koje mi je doktor Željko prepisao. Jednom u mjesec ili dva odem na masažu ledja kod babe u Vukovarskoj. Baba otprilike godina poput moje mame, ali se dobro drži. I masira pet- šest pacijenata dnevno! U svojoj potleušici izmedju crvenog i plavog nebodera.



Svaki put kad dodjem kod nje, poželim joj dobar dan, skinem se u bokse i legnem na onaj njen stol. Poslije tretmana, moj donji dio ledja bude kao kad sam imao 25 J



Jučer sam legao na stol, potrbuške a baba je počela masirati. Od stopala, na gore. Nismo ništa pričali, opustio sam se i lagano skoro u san utonio. Naravno da je lijepo kad te netko masira.



Ona mi je masirala noge, pa guzu, pa donji dio ledja, pa guzu, pa guzu, pa guzu…



Odjednom sam shvatio da mi već 10 minuta masira guzu!



Khm, khm, - oh oproostite, tako ste napeti da vam treba malo razbiti tu napetost…



Brzo sam se ustao, pokupio odjeću i bacio joj novac na stol. Poluodjeven sam istrčao van sjeo u auto i odjurio. Šator na boksericama je popustio na četvrtom semaforu….



Možete li mi preporučiti kakvu dobru maserku? Mladju, molim Vas:…

- 14:00 - hmm.. (0) - Isprintaj - #
15.02.2010., ponedjeljak
Gad,prva pomoć

Taj ponedjeljak sam već imao dogovoreno u bolnici. Baš zgodno, pomislio sam, prvo ću svratiti do Ane i predati joj papire za ženinu porodiljnu naknadu. Pa ću onda otići da Vesne na kardiologiju, kako smo se već telefonski dogovorili .
Na odjelu pedijatrije gužva, kao i obično. Nazvao sam Anu na mobitel, da vidim gdje je, kako ću do nje. Još je nikad nisam posjetio na radnom mjestu.
- Halo Ana, ja sam-nazvao sam-U čekaonici sam, kako ću do tebe?
- -Joj dragi, sad sam u gužvi, ne mogu nikako- uzvratila mi je užurbano- pričekaj trenutak, javit ću ti se. Spustila mi je slušalicu, a ja sam ostao čekati. Lako sam je mogao zamisliti kad je uzbuđena, kad joj krv lagano zarumeni obraze, a bradavice se ukrute. Uvijek sam je volio zezati zbog toga. Telefon je zazvonio:
- Slušaj, pokucaj na sobu broj dva,desno. Tamo je sestra Marina, nazvala sam je. Predaj joj papire, pa ću ja to srediti. Ako bude što nejasno, nazvati ću te- izrecitirala je sve kao da se boji da ću je prekinuti- Žao mi je što te ne mogu vidjeti- tiše je nastavila- uživali smo i ja i Marko zadnji put..
- -U redu, Ana, hvala ti, vidimo se, prekinuo sam je pomalo grubo, vidimo se!
Pokucao sam na vrata sobe broj dva: -Gospođa Marina? Starija gospođa od svojih sto kila dogegala se do vrata- Izvolite?- Doktorica Ana je rekla da vam predam ovo- Aha, samo naprijed, uzela mi je papire iz ruke ,-To je ono za Vašu gospođu? Za produženje porodiljnog? Da, da, nema problema.Da vidim , gospođa Marina, moja imenjakinja! Blago vašoj ženi, kako ste Vi brižan suprug. Jel` Vam još nešto treba?-Pogledala me je, a ja sam zastao od tog pogleda, zar ona zna ?
Brzo sam se pozdravio i izvukao se kroz poluotvorene vrata na kojima sam stajao tih dvije minute koliko je trajao taj razgovor. Jebe me se i da zna nešto. To je Anin problem, a ne moj. Iako bi mi bilo žao da se više ne viđamo, Nije kraj svijeta. Samo da mi sredi tu porodiljnu naknadu.
Do kardiologije sam došao za par trenutaka. Koliko je stari proveo vremena ovdje, a i ja s njim prateći ga, mogli su nam to priznati u staž. Na šalterima, za divno čudo nije bila gužva. Desetak ljudi u čekaonici je sjedilo i čekalo. Valjda.. Odlučio sam am potražiti Vesnu, pa sam na šalteru upitao : Oprostite, sestru Vesnu tražim?
-Izblajhana plavuša, dobrodržeća s odličnim nogama ne podižući glavu reče:soba broj dva desno. Izgleda, ide me danas soba broj dva, desno., nasmiješio sam se u sebi. Pokucao sam na vrata sobe broj dva, desno i na Naprijed, ušao . Za stolom je sjedila , jebote rekao bih zastrašujuća Helga iz njemačkih filmova, a ne Vesna, slavenska boginja proljeća.
Gospođa, po mojoj procijeni, pedesetak godina, hladnog bijelog lica. Tanke usne istaknuta jarko crvenom šminkom, oštri grčki profil nosa. Hladnoplave oči koje režu čelik.Stroga bijela ispeglana po crti.
-Izvolite, koga trebate?- gospođa Vesna?- upitah- Da, izvolite, upita me strogo i prostrelja očima poput, poput…nemam riječi kako je zastrašujuće to izgledalo. Na trenutak sam se pokolebao i pomislio odustati.- Izvolite, ponovi- Ja sam Lik, dogovorili smo se na Internetu, odgovorim žustro ne bih li sakrio nelagodu.
Odjednom, kameno lice se raskravi, blijedi obrazi se pomaknu u nešto slično osmjehu.
-Oh, drago mi je, pruži mi ruku. Ruka joj je bila hladna, a stisak čvrst, odlučan. – Mlađi si nego sam pretpostavljala. Govorio si da ti ne treba nikakva priprema, da možeš odmah početi? Jel još uvijek tako? Pogledala me je ispitivački. Pomalo sam se pribrao od početnog šoka. -Naravno, gdje ćemo? Ovdje?
-Ne, ne, dodji za mnom!- glavom je mahnula pozivajući me da je pratim. Otvorila je vrata na suprotnoj strani koja nisam primijetio. Ušli smo u dugački polutamni hodnik. Nije bilo nikoga. Brzo je prišla jednim vratima, otključala ih i povukla me unutra. Bili smo u vešeraju. Svud oko mene, miris deterđenta za rublje , nije mi najbolje činilo. Smiri se, ponavljao sam si, zamisli da si negdje drugo, zamisli neku dobru pičku koja te pali. Za ovu situaciju, treba jedna stvarno dobra. Helga, odnosno Vesna je zaključala vrata. – Hajde , obavimo stvar! Okrenula se prema meni i počela jednom rukom otkopčavati dugmad na kuti. Desnom me lagano odgurnula stolu na kome je bilo složena oprana i ispeglana bolnička posteljina. Otkopčavala je drugo i treće dugme i klizila je rukom po mojim preponama. Lagano sam se ukrutio na strateškom mjestu. Protiv moje volje, Miško je počeo davati znakove života.Pogledao sam je, neka vrsta osmjeha titrala je i na njenom licu. Neka je bila privlačna, pomislim. Možda prije tridesetaka godina.Skoro sam se nasmijao naglas. Nije ništa primjetila, jer se već spuštala dolje prama mom otvorenom šlicu. Kad li ga je uspjela otvoriti? -Svaka čast Vesna, nisam ni primjetio kad si me razotkrila, prošao sam rokom po strogo počešljanom plavom razdjeljku posred glave. Miško se ukrutio, ali ne dovoljno čvrsto. Znam da će me boliti poslije leđa ako ostane ovako domobranski spreman. Ono, i bi i nebi. Zato sam sklopio oči i počeo misliti na Magdalelenu, njenu nježnu kožu, čvrsto prćasto dupe. Sklopio sam oči da ne bih vidio Helgu. Odmah mi je došla Magdalena pred oči. Obožavao sam kako se ljubi, volio sam njenu sisu u svojoj ruci. Mašta moja, oružje moje protiv zla koje nas okružuje, pomogla mi je i ovog puta. Miško je dobio dodatni dotok energije, a Helg sva zajapurena pogledavala je odozdo, vjerovatno se čudeći otkud to dodatno ukrućivanje. – Ne,ne, nije pristojno govoriti punih usta- rekao sam joj i izvadio joj Miška iz hlapljivih usta. Okrenuo sam je u trenu, ruke joj stavio na stol na kome sam do maloprije žuljao dupe. Stojeći joj iza leđa, podigao sam joj suknju preko leđa, malo se spustio i rukom razmaknuo gaćice.
Miško je jurnuo unutra sasvim lako bez ikakvog otpora. Da budem iskren, nisam ni očekivao neki otpor, ali ovo me je iznenadilo. Kao da sam skočio u bunar. Opet sam mislio na Magdalenu, kako bih je guzio u ovom vešeraju. Da je ona ovdje umjesto ove babe...
Petnaestak minuta posla, izdrži , izdrži, ponavljao sam kao mantru. Vesna je stenjala, sve glasnije. Na trenutak sam se zabrinio da nas tko ne čuje. Ma, boli me briga, to je njen problem. Ja sam tu u prolazu. Ritmičko vrćenje dupetom, Vesna je zamijenila nekontroliranom trešnjom guzice. Mumljala je, vidio sam da si grize kragnu bijele, uredno ispeglane bluze. Sad je trenutak! Opet sam si prizvao Magdalenu i zamislio kako ispaljujem u njenu utrobu plotune kao što smo po Kninu u ljeto` 95.
Vesna je cičala, dahtala, tresla se. Tresao se i stol sa posteljinom. Na trenutak sam pomislio da će se srušiti. Onda se umirila, a ja sam ga polako, polako izvadio i još onako vrućeg naslonio na njene osušene guzove.
-Ah, ah...- samo je ponavljala- mislila sam da bum vmrla. Kako fino.
Uspravila se, poravila suknju i okrenula se prema meni. -Ovo je bilo dobro, ovo oslobađa, rekla je. S njenog lica je nestalo one strogosti koja me je preplašila prije nepunih dvadesetak minuta.
-Je, rekao sam, dobila si malo boje u obraze!
U džep košulje mi je turila neku novčanicu, očito je imala spremnu. Ovo ti je za piće, zaslužio si.- Ali, pobunim se- Psss, znam da ne radiš ovo za lovu, odlučila sam to prije, ali samo ako budem zadovoljna, -prekinula me. – A sad za mnom, moramo se izvući odavde neopaženo.
Ne znam kako nas nitko nije čuo kad se tresao onaj stol sa posteljinom. Odškrinila je vrata, i provirila u hodnik. Okrenila se prema meni i rekla:
-Hajde sad do onih žutih vrata. Tamo je izlaz u svlačionicu. iz nje u čekaonicu. Dalje znaš!
Onda stavi ruku na moj obraz, i pogladi me .- Javit ću ti se opet, važi?- Važi, idem ja.
Prošao sam kraj nje, bez osvrtanja i došao do žutih vrata. Prošao kroz praznu svlačionicu i izašao u prepunu čekaonicu. Kad sam prolazio pokraj šaltera, ona izblajhana sa dobrim nogama je podigla glavu.Na trenutak nam se pogledi setnu i ona se nasmješi.Nasmiješim se i ja. Uopće nije loša, pomislio sam i zastao. Da joj priđem? Kakve veze ima šta sam upravo... Tada na šalter se nasloni neka baba sa hrpom uputnica.
Krenem prema izlazu, sa već jasnim planom. Idem na kiosk uzeti ćevape i pivo. Jer palo mi je na pamet, dok sam studirao veterinu i štrebao latinski koliko dobrih poslovica taj jezik ima. Na primjer ova :
IUVAT CIBUS POST OPUS

- 13:30 - hmm.. (1) - Isprintaj - #
14.02.2010., nedjelja
Gad, sa velikim slovom


Sa Markom i Anom se družim već neko vrijeme.Ugodan su par, nikad ih nisam pitao za godine, iz naših razgovora mislim da su oko četrdesetih. Iako se i on još odlično drži, Ana je komad za kojim se još uvijek svi okreću kad njene duge noge gaze Korzom. I ona iz reklame za Pipi, piće naše mladosti, bi joj zavidila .Kćerka uglednog profesora, diplomirala je među prvih pet u klasi, specijalizirala pedijatriju. Radi u gradskoj bolnici, obožavana od malih pacijenata. Zanimljivo, kad ona radi očevi većinom dovode djecu na pregled.



Njega znate sa televizije.Svako malo se pojavljuje i daje izjave kao etabilirani gospodarstvenik. Stranački kadar, naravno. Ali oduševljava me širina njegova pogleda na život. Radničkog je porijekla, starci su mu radili u Tvornici koja je `91. privatizirana, pa opljačkana. Klasična priča.On je kao mladi , zgodni inženjer polako napredovao na stranačkoj ljestvici. Iskustvo sa bojišta nije mu pritom odmagalo, dapače!



I ja sam njima drag! Valjda, jer ne bi me zvali bar jednom mjesečno da se nadjemo i zabavimo se. Doduše, ne upoznaju me sa svojim prijateljima, ne izlazim sa njima na domjenke, proslave i bankete. Odmah u startu našeg poznanstva sam objasnio kako me takve stvari, taj glamur i lažni sjaj ne zanimaju,.Bilo je očito kako im je pao kamen sa srca, zasigurno su navikli na priljepke i štekere.



Kad me nazovu, obično je to Ana, dogovorimo se za vrijeme. Mjesto je poznato. Na cesti prema aerodromu, pokraj hotela Jadran. Tamo me sačekaju da dođem sa svojim golfom, dvojkom. On vozi neki mercedes, novi veliki. Srebrene boje, zatamljenih stakala, ne znam koji je to model, ni koliko košta. Te me stvari ne zanimaju.



Uvijek dođu prije mene i parkiraju u kutu parkrališta. Kao i uvijek, otvorit ću zadnja vrata i srušiti se na sjedište. Već znam šta me čeka: Ana je već tu, sa osmjehom od uha do uha, sa dvije čaše šampanjca u rukama. Na sebi ima samo crne čipkaste haltere i srebrene cipele sa potpeticom od dvanaest centimetara. Marko se okreće sa vozačevog sjedišta , pruža mi ruku : - Gdje si legendo, kaže. Pružam mu ruku bez riječi, uzimam šampanjac iz Anine ruke. Naiskap ga strunem u sebe. Bacim čašu i zalijepim joj šamar! Kao i uvijek.



- Na koljena, skidaj mi hlače i puši! Pogledam na Marka koji je to pratio preko retrovizora. U ovom poslu moraš biti psiholog i čitati klijente u svakom trenutku. Disao je duboko dok je Ana skidala mi hlače i hlapljivo lizala moje izbrijano međunožje. Njeni ritmički pokreti dok je uvlačila i vadila moj ud iz svojih usta očito su uzbudili Marka.



Vidio sam da je otkopčao šlic i gurnio ruku.



- Upali auto i vozi! Rekao sam mu- Gdje?- Vozi prema autoputu, poslije ću ti reći gdje



Poslušao me, upalio je auto i krenuo. Ani sam pokazao rukom da stane sa pušenjem.-Naguzi se.



Poslušno je stala na sve četiri, i pohotno me pogledala preko oka.-Hajde….



Marko je sve dublje disao, i moram priznati da sam se zabrinuo za našu sigurnost na cesti.



- Izvadi tu ruku i pazi na cestu! Podviknio sam na njega- Na slijedećem skretanju skreni desno, uđi u šumu i parkiraj. A do tad , pazi na cestu.



Ana je tiho zaječala kad sam joj ušao odostraga. Ritmičkim pokretima sam ulazio, izlazio. Ulazio, izlazio.



Ulazio, izlazio….



Priznajem, volio sam raditi sa Anom. Još uvijek je imala nevinost dvadesetogodišnjakinje.



Marko je uto parkirao.Žurno, jedva izdržavši da se obradi rukom. Njeni su glasovi podigli se za tercu. Njen tempo je lagano iz moderato cantabile prelazio u alegro animate.



Odjednom se kao slap prelila po meni a iz Markova pravca suknuo je gejzir .



-Obriši se, rekao sam mu, i dolazi ovdje polizati ju!



Brže-bolje se prebacio na stražnje sjedalo a ja sam prešao naprijed. Izvadi sam cigaretu iz njegove kutije i zapalio. Volim zapaliti Muratti.



-Ana, rekoh…



Reci, prostenjala je dok joj je Marko klečio među nogama-Možeš li mi ženi produžiti porodiljni ? Ah, ah, dođi u poneee, ah, ponedjeljak sa paaaapirimaaaaaaaa ah, ah u bolnicuuuu....



Ali, zašto ja?- začudim se- Neka ona dodje...



-Zato, jer kad mi prilaziš ne znam hoćeš li me pljusnuti ili poljubiti, aaaaaaaaaaaaaaa...


Zapravo, još me nisi poljubio…



Stvarno pomislih, kakav sam ja to postao gad !

- 13:45 - hmm.. (1) - Isprintaj - #